U slučaju nekakve nezgode, odnosno nesreće, oštećenici rijetko kada znaju kakva su njihova prava na naknadu štete i od koga mogu potraživati naknadu štete ili pak isplatu.
Naknada štete i isplata su dvije različite stvari, tako da ta dva osnova treba razlikovati.
Dakle, jedno je izvanugovorna odgovornost, odnosno „naknada štete“ a drugo je ugovorna odgovornost, odnosno „isplata po policama osiguranja od nezgode“.
Ova oba pravna osnova regulirana su odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.).
Laički rečeno, „naknada štete“ može se po odredbama Zakona o obveznim odnosima potraživati od onoga tko je tu štetu uzrokovao. Što je izvanugovorna odgovornost? Primjerice, automobil obori pješaka na pješačkom prijelazu. Odgovorna osoba (vozač i osiguravatelj automobila) odgovaraju pješaku za „naknadu štete“. U slučaju takvog uzrokovanja štete, štetnik, odnosno onaj tko je štetu uzrokovao, dužan je oštećeniku naknaditi neimovinsku i imovinsku štetu. Neimovinska šteta je šteta koju je oštećenik pretrpio zbog ozljeđivanja i obuhvaća naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, naknadu zbog smanjenja životnih aktivnosti (oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja i implikacije tog oštećenja na svakodnevni život) i zaostalog naruženja. Imovinska šteta je šteta na imovini ili stvarima (automobil, motor, odjeća, naknada za tuđu njegu i pomoć, renta, izgubljena zarada itd.).
Primjerice, ako netko doživio lakšu nezgodu u kojoj je bio ozlijeđen te se liječio mjesec-dva dana te je kod njega zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 5%, može očekivati naknadu od oko dvadesetak tisuća kuna. Te naknade nisu striktno propisane već se naknada određuje po slobodnoj ocjeni, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja te Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje visine neimovinske štete te u tom slučaju nema propisane striktne primjene nikakvih tablica.
Sasvim druga stvar je „isplata po polici“ (s osnova ugovorne odgovornosti) koju netko može potraživati od osiguravajućih društava s osnova zaključenog ugovora o osiguranju (police osiguranja). U tom slučaju osiguranik (osigurana osoba) ima pravo potraživati isplatu iz ugovora o osiguranju (police osiguranja), a isplata najčešće obuhvaća isplatu za „trajni invaliditet“, koji se određuje sukladno tablicama invaliditeta osiguravatelja s kojim osiguranik ima zaključen ugovor o osiguranju. Dakle, tu se radi o ispunjenju ugovorne obveze. To znači, ako netko npr. ima zaključen ugovor o osiguranju uz osiguranu svotu od 100.000,00 kn na ime „trajnog invaliditeta“, a kod njega je zaostao „trajni invaliditet“ od 5%, on ima pravo na naknadu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno 5% od 100.000,00 kn, bio ili ne bio kriv za nastanak nezgode.
Ovdje vidimo da se za „naknadu štete“ uobičajeno dobivaju puno veći iznosi od „isplate po policama osiguranja za trajni invaliditet“.
Ako je netko bio ozlijeđen te ima pravo na „naknadu štete“ od štetnika, a u isto vrijeme je imao i zaključene police osiguranja od nezgode, on te naknade za „trajni invaliditet“ po policama može ostvariti neovisno o „naknadi štete“ od štetnika te zajedno s „naknadom štete“, što znači da se te naknade kumuliraju. Kumuliraju se (mogu se tražiti jedna uz drugu) zato što se radi o potraživanjima s različitih pravnih osnova (ugovorna i izvanugovorna odgovornost). Onoliko koliko netko ima zaključenih polica osiguranja od nezgode, toliko može postaviti zahtjeva za isplatu osigurnine. Međutim, ovdje treba imati na umu da su tablice osiguravatelja za određivanje „trajnog invaliditeta“ iz godine u godinu sve restriktivnije te da su neke ozljede u tim tablicama potpuno isključene (za neke ozljede se ma koliko bile teške ne dobiva nikakva naknada), tako da se kod postavljanja zahtjeva za isplatu po polici uvijek treba konzultirati sa stručnjakom.
Zbog toga što su te tablice svake godine sve restriktivnije, nameće se opravdano pitanje da li se uopće isplati plaćati premiju za takve police osiguranja od nezgode, jer se u nekima od njih primjerice isključuje pravo na isplatu naknade za ozljedu tankog crijeva ukoliko operacijom nije odstranjeno 50 cm tog crijeva. U oči upada i primjer isključenja prava na naknadu u slučaju potresa mozga, trzajne povrede vrata i sl.
Kod „naknade štete“ s osnova izvanugovorne odgovornosti svaka se ozljeda uzima u obzir i tu nema ovakvih pravila kojima bi se neka teška ozljeda mogla isključiti kao relevantna pri određivanju visine naknade, kao što je to kod ugovorne odgovornosti.