I u sudskoj praksi i u svakodnevnom životu često se postavlja pitanje kada osiguravatelj ima pravo na regres prema osobi koja je napravila određenu štetu i koliki iznos može potraživati.
Uglavnom, postoje dvije različite situacije. Jedna je situacija kada se šteta počini s neosiguranim vozilom, a druga je situacija kada se šteta počini s osiguranim vozilom.
Ako se šteta počini s neosiguranim vozilom, osoba koja je počinila tu štetu odgovara neograničeno cijelom svojom imovinom! Naknadu štete od te osobe može tražiti ili oštećenik izravno (što je vrlo rijetka situacija, zato što je lakše naknadu ostvariti od osiguravatelja) ili regresno (regres = traženje natrag svega što je plaćeno oštećenicima, uključujući glavnicu, kamate i troškove) Hrvatski ured za osiguranje (čl. 29. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014; u daljnjem tekstu ZOOP), nakon što isti plati svu štetu oštećeniku, odnosno oštećenicima. Naime, Hrvatski ured za osiguranje je pravna osoba koja je po ZOOP- u dužna platiti oštećeniku štetu koju počine neosigurana vozila i sve što plati oštećeniku može regresno tražiti od štetnika. Rok zastare u kojem Hrvatski ured za osiguranje može potraživati regres od štetnika je 5 godina (opći zastarni rok – Županijski sud u Splitu u odluci broj Gž-3641/2007 od 14.05.2009.) računajući od dana kada je oštećeniku isplaćena šteta.
S druge strane, ako se šteta počini s osiguranim vozilom, tu je situacija za štetnika (krivca) znatno povoljnija, zato što će onda svu štetu oštećeniku isplatiti osiguravajuće društvo, s time da su ZOOP- om propisani uvjeti kada se od štetnika može tražiti regres, a čak i kada se može tražiti postavljen je i imovinski limit te odgovornosti, kojeg kod neosiguranih vozila nema, a taj limit iznosi 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku, koji na dan pisanja ovog članka iznosi 85.092,00 kn.
Dakle, u slučaju kada je štetnikovo vozilo osigurano, osiguravatelj ne može potraživati regres od svog osiguranika (krivca), osim u točno određenim iznimnim situacijama, kao što su alkoholiziranost, drogiranost i neposjedovanje vozačke dozvole (da bi osiguratelj ostvario pravo na regres od svojeg osiguranika mora postojati uzročno-posljedična veza između tih razloga, njegovog protupravnog postupanja i uzrokovanja posljedice u vidu prometne nesreće – Županijski sud u Varaždinu u odluci broj Gž 201/2019 od 14.3.2019). U ovoj situaciji je i rok zastare za traženje regresa je u pravilu kraći i iznosi 3 godine (iznimka su štete počinjene kaznenim djelom, kada rok zastare može biti duži), zbog toga što se radi o potraživanju vezanom uz ugovor o osiguranju (polica osiguranja od automobilske odgovornosti).
Razlozi zbog kojih se od odgovorne osigurane osobe može tražiti regres propisani su čl. 24. ZOOP- a, kojim je propisano kada se gube prava iz osiguranja:
(1) Osigurana osoba gubi prava iz osiguranja u sljedećim slučajevima:
1. ako vozač nije koristio vozilo u svrhu kojoj je namijenjeno,
2. ako vozač nije imao važeću vozačku dozvolu odgovarajuće vrste ili kategorije, osim ako je za vrijeme poduke iz vožnje vozilom upravljao kandidat za vozača motornog vozila, uz poštivanje svih propisa kojima se ta poduka uređuje,
3. ako je vozaču oduzeta vozačka dozvola ili je isključen iz prometa ili ako mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom određene vrste ili kategorije ili mjera prestanka važenja vozačke dozvole odnosno zaštitna mjera zabrane uporabe inozemne vozačke dozvole na teritoriju Republike Hrvatske,
4. ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari,
5. ako je vozač štetu prouzročio namjerno,
6. ako je šteta nastala zbog toga što je vozilo bilo tehnički neispravno, a ta je okolnost vozaču vozila bila poznata.
7. ako je šteta prouzročena kaznenim djelom obijesne vožnje u cestovnom prometu za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.
Često se u praksi traži regres u slučaju „napuštanja mjesta događaja prije dolaska policije“, vezano uz eventualno onemogućavanje ispitivanja alkoholiziranosti ili utjecaja opojnih droga. Ovdje treba reći da samo „napuštanja mjesta događaja“ nije zakonom propisani razlog koji bi osiguravatelju dao pravo na traženje regresa prema osiguraniku, već tu situaciju treba sagledati u kontekstu primjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama i kroz svaku situaciju posebno.
U tom smislu ovdje je bitno za istaknuti stav iznesen u Presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 560/11 od 30.11.2011.g., u kojoj se navodi:
Prema ocjeni ovog suda, okolnost da se tuženik udaljio s mjesta prometne nezgode ne može se smatrati odbijanjem podvrgavanja ispitivanju alkoholiziranosti, pa time ni da je bio pod utjecajem alkohola.
Stoga tuženik nije izgubio svoja prava iz osiguranja….
U ovoj odluci Vrhovni sud RH je odlučivao o pravu na regres protiv vozača koji je u sitnim noćnim satima udario u drugi parkirani automobil i na vjetrobranskom staklu ostavio svoje podatke i broj mobitela te otišao doma spavati bez da je zvao policiju. Vrhovni sud RH je tu zauzeo drugačiji stav od općinskog i županijskog suda, koji su prihvatili regresni zahtjev osiguravatelja prema njihovom osiguraniku te je u konačnosti odbio zahtjev osiguravatelja, uzevši u obzir da je u toj situaciji štetnik postupio na životno prihvatljiv način. Naravno da Vrhovni sud RH ne bi donio takvu odluku u situaciji kad netko namjerno pobjegne s mjesta događaja pokušavajući na taj način izbjeći svoju odgovornost.
Najčešći razlozi traženja regresa u praksi su regres zbog alkoholiziranosti vozača i regres zbog neposjedovanja vozačke dozvole, dok je potraživanje zbog drugih razloga rijetko ili ga ni nema.
Prolazak na crveno svjetlo nije razlog za regres, osim ako je netko prošao na crveno svjetlo s namjerom uzrokovanja štete. Isto tako, i obijesna vožnja je vrlo rijedak slučaj za regres, jer se mora raditi o kaznenom djelu obijesne vožnje za koje je donesena pravomoćna sudska odluka, a tkvi slučajevi su vrlo rijetki.
I konačno, postavlja se pitanje što je s odgovornošću vlasnika vozila koji dade na upravljanje svoje vozilo alkoholiziranom ili drogiranom vozaču ili vozaču bez vozačke dozvole. Sudska praksa nije puno puta odlučivala o tom pitanju, jer osiguravajuća društva rijetko idu u regres prema vlasniku vozila, već u pravilu regres traže od krivca (vozača), budući znaju da je teško dokazati kako je vlasnik vozila znao da je onaj kome je dao vozilo na upravljanje alkoholiziran, drogiran ili da nema vozačku dozvolu, a što bi bio uvjet za traženje tog regresa.