Može se reći da što društvo ima veći BDP, građani tog društva više ulažu u osiguranje svoje imovine. Pošto je BDP u Republici Hrvatskoj jedan od najnižih u Europskoj uniji (gori od nas su samo Bugarska i Rumunjska), kod nas se jako malo ulaže u osiguranje imovine. Drugim riječima, građani RH praktički plaćaju samo ona osiguranja koja moraju (obvezna osiguranja, kao što je osiguranje od automobilske odgovornosti), dok ona koja su dobrovoljna (osiguranje imovine, primjerice kuća, stanova) u pravilu zbog manjka novca izbjegavaju plaćati, što je zapravo čudno, jer se za relativno mali iznos novca rizik oštećenja ili uništenja vrijedne kuće ili stana može prebaciti na osiguravatelja (primjerice, stan od 90 m2 i pokretnine u tom stanu može se osigurati za 60,00 kn mjesečno, što je cijena jedne pizze).
U situaciji kada imovina nije osigurana, a desi se šteta (požar, poplava i sl.) građani najčešće ne znaju što učiniti te ne znaju imaju li možda pravo potraživati naknadu štete i od koga bi je mogli potraživati. Odgovor na to pitanje je kompleksan, jer se svaka situacija mora analizirati posebno i timski.
Opće je pravilo odštetnog prava – tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018).
Ali nekada je vrlo teško utvrditi tko je prouzročio konkretnu štetu, jer kada se nešto dogodi svatko otklanja odgovornost sa sebe, teško je doći do bitnih informacija i sl.
Pri analizi tko je odgovoran i da li je netko uopće odgovoran ili se radi o slučaju ili višoj sili, od velike nam je važnosti inicijalna istraga što se u konkretnom slučaju dogodilo, zakoni te sudska praksa.
Primjerice, Zakonom o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014) uređeno je tko je i na koji način dužan održavati i graditi ceste. U slučaju neobavljanja propisanih dužnosti od strane odgovorne osobe nastaje odgovornost za štetu koju zbog tog nemara pretrpe građani (najčešće se radi o proklizavanju vozila zbog naftne mrlje na cesti, padu stabla na vozilo, udaru u kamen koji se odronio na cestu i sl.).
Postoji i niz drugih zakona kojima se određenim pravnim osobama nameću određene obveze, primjerice Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od požara itd. Ukoliko te pravne osobe ne izvrše svoje propisane zakonske dužnosti, pa zbog toga nekome nastane šteta, oštećenici imaju pravo na naknadu štete.
Kako se ta naknada najčešće ostvaruje putem suda, ovdje ćemo prikazati par primjera iz sudske prakse, vezane uz naknadu štete od poplava i požara.
U Presudi Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1237/2005 od dana 27.03.2007.g. utvrđeno je kako su Poduzeće za ceste, Grad Kaštela i Hrvatske vode solidarno dužni naknaditi štetu tužitelju, a koja šteta je nastala na njegovoj nekretnini izlijevanjem oborinskih voda prilikom nevremena (službeno je od strane grada proglašena i elementarna nepogoda). Svi su tuženici u postupku isticali prigovor oslobođenja od odgovornosti zbog više sile pozivajući se na odredbu čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), zbog toga što je štetni događaj od strane gradskih vlasti proglašen elementarnom nepogodom tvrdeći da se ništa nije moglo učiniti te su prebacivali odgovornost jedan na drugog. Prije svega, Županijski sud u Varaždinu je u obrazloženju svoje odluke naveo kako se predmetni događaj koji je proglašen elementarnom nepogodom ne može smatrati višom silom, odnosno događajem koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a tu je posebno naglasio kako Hrvatske vode imaju zakonsku obvezu zaštite od djelovanja vode te održavanje vodotoka, gdje spada i zaštita od bujičnih tokova, a tužitelju je šteta nastupila između ostaloga i zbog neodržavanja vodotoka (potoka). Sud je smatrao odgovornim i grad te poduzeće za ceste (naručitelja i izvođača radova na cesti s koje se slijevala voda na tužiteljevu nekretninu), zbog toga što asfaltirana cesta nije bila projektirana prema pravilnicima za projektiranje i nisu izvedeni pravilni poprečni nagibi niti vertikalne i horizontalne krivine, kao ni odvodnja oborinskih voda, a u dijelu prometnice u zavoju nije izvedena nikakva odvodnja oborinskih voda, što je uzrokovalo direktno slijevanje oborinske vode na tužiteljevo zemljište i kuću.
Sličan stav je zauzeo i Županijski sud u Splitu u Međupresudi broj Gž-2158/2017 od 23.11.2017.g., gdje je utvrdio da su Hrvatske vode d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o. odgovorne za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog poplave, budući je do poplave došlo slijevanjem oborinske vode s loše projektirane ceste (rotora u Solinu) te zbog neodržavanja kanala za oborinske vode.
U Presudi Županijskog suda u Zadru broj Gž-1398/2016 od 22.12.2016.g. Grad Zadar je obvezan naknaditi štetu tužitelju, koja šteta je nastala požarom koji se sa zemljišta u vlasništvu Grada Zadra proširio na njegovu nekretninu (izgorio mu je voćnjak, maslinik i vinograd), zbog toga što Grad Zadar nije adekvatno organizirao motrilačko dojavnu službu u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od požara (stari zakon objavljen je u „Narodnim novinama“ broj 58/1993, 100/2004, 33/2005, 107/2007, 38/2009, a važeći u „Narodnim novinama“ broj 92/2010), već je propustio realizirati vlastiti akt zvani „Plan čuvanja, motrenja, ophodnje i dojave u svezi sprječavanja i otklanjanja opasnosti od požara“. Naime, sud je smatrao da bi u slučaju pravovremenog uočavanja požara i poduzimanja odgovarajućih mjera požar bio pravodobno ugašen.
Sličan stav zauzeo je i Županijski sud u Splitu u Presudi broj Gž- 1056/2018 od 10.05.2018.g. gdje je Grad Supetar obvezao na plaćanje štete nastale na nekretninama tužitelja požarom, a koji požar se na njihove nekretnine proširio s gradskog deponija o kojem je grad bio dužan skrbiti.
Zaključno, puno bolje je imovinu osigurati i isplatu potraživati od osiguravatelja. Međutim, i kada imovina nije osigurana postoji mogućnost ostvarivanja naknade štete od odgovorne pravne ili fizičke osobe, što se vidi iz gornjih primjera sudske prakse, ali to najčešće dovodi do ozbiljnog sudskog spora. S druge strane, ako je imovina osigurana, onda osiguravatelj ima pravo regresa od odgovorne osobe i na taj način se i teret te parnice (s kojom oštećena osoba tada nema ništa) prebacuje na osiguravatelja.