U slučaju sudara automobila i nastanka totalne štete na automobilu u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.
Jedan od najčešćih problema su zahtjevi oštećenika da im se popravi automobil koji je pretrpio tzv. totalnu štetu (totalna šteta predstavlja nerentabilan popravak, koji bi štetnika ili osiguravatelja koštao više nego što je sam taj automobil vrijedio pred nezgodu ili približno toliko), jer oni polaze od toga da su prije nezgode imali funkcionalan automobil, a sada ga više nemaju, tako da oni sada za iznos novca koji im se od strane osiguravatelja nudi kao obeštećenje u pravilu više ne mogu kupiti isti ili sličan automobil.
Iako se ovaj problem u životu nažalost pojavljuje svakodnevno, u sudskoj praksi se isti pojavljuje vrlo rijetko, jer je sudska praksa o istome zauzela jedinstven stav – kod totalne štete oštećenik ne može tražiti trošak popravka automobila! Pošto je sudska praksa tu jedinstvena, malo tko traži preispitivanje iste, a i onaj tko traži u sudskom postupku ne prođe dobro, zato što je sudska argumentacija ovdje vrlo jasna i logična, budući je nerentabilno za popravak automobila trošiti više nego što taj automobil i sam vrijedi. Primjerice, nitko ne bi popravak TV prijemnika koji vrijedi 1.000,00 kn, platio 1.500,00 kn. Takav stav je već odavno zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u svojim odlukama broj Rev-1315/95 od 02.06.1998.g. te broj Rev-730/94 od 10.01.1996.g., a u novije vrijeme taj stav je primjerice potvrdio i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gžx-506/13 od 09.01.2015.g.
Problem visine totalne štete (totalna šteta predstavlja razliku između tržišne vrijednosti vozila i vrijednosti olupine (spašenih ostataka)), kao ni pitanje kome pripadaju ti spašeni ostaci (oštećeniku ili štetniku), nije primarni predmet ovog članka, jer bi se o tome moglo napisati na stotine stranica. Načelno, sudska praksa je zauzela stav da je osiguravatelj, odnosno štetnik, dužan preuzeti olupinu i isplatiti oštećeniku ukupnu naknadu štete, uključujući i vrijednost ostatka, što znači ukoliko primjerice osiguravatelj procijeni kako olupina vrijedi 2.000,00 kn, a ukupna šteta je 6.000,00 kn, pa oštećeniku nudi isplatu 4.000,00 kn i zadržavanje olupine koja po njima vrijedi 2.000,00 kn, oštećenik to može odbiti i tražiti svih 6.000,00 kn i predati olupinu osiguravatelju odnosno štetniku, pa neka ih oni prodaju.
Međutim, gornje se u praksi ne dešava tako često, zato što oštećenici najčešće sami nađu kupca za tu olupinu (olupine najčešće otkupljuju servisi, autootpadi i sl., koji kasnije spašene dijelove prodaju ili ugrađuju u druge automobile).
Predmet ovog članka je prije svega pitanje koje se često javlja u sudskoj praksi, a to je pitanje od kada teku zakonske zatezne kamate na tzv. totalnu štetu, da li teku od dana donošenja sudske odluke, od dana postavljanja odštetnog zahtjeva ili pak od dana podnošenja tužbe. Ovdje pričamo o izvanugovornoj odgovornosti, a ne o kasko osiguranju (ugovornom osiguranju).
Tu je došlo do promjene sudske prakse. Da smo na ovo pitanje odgovarali prije 15 ili 20 godina odgovor bi bio od dana presuđenja, jer je sudska praksa u to vrijeme bila jednoglasna u svome stavu kako kamate na totalnu štetu teku od dana donošenja sudske odluke (presuđenja). Razlog zbog kojeg su sudovi tada donosili takve odluke korijen vuče iz vremena galopirajuće inflacije i takva praksa se zadržala dugo vremena nakon što te galopirajuće inflacije nije više bilo. Opravdanje za taj stav sudska praksa je nalazila u obrazloženju kako se radi o nerepariranoj šteti, odnosno o šteti „bez angažiranja vlastitih novčanih jedinica“. Drugim riječima, račun za popravak plaćaš, imaš pravo na kamate od dana plaćanja računa popravka, dok kod totalne štete nema računa i nema plaćanja računa, pa nema ni kamata.
Međutim, sudska praksa se po ovom pitanju u međuvremenu promijenila te sada prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u primjeni odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014), kamata na totalnu štetu teče od dana postavljanja odštetnog zahtjeva, koji stav je primjerice zauzet i u recentnoj presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 1696/17 od dana 05.09.2017.g. u kojoj se doslovno kaže:
Prema presudi suda prvog stupnja koji je potvrdio sud drugog stupnja tužitelju je na navedeni iznos dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate uz obrazloženje da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti koja se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke.
Navedeno shvaćanje u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev- 550/14 od 18. studenoga 2015. i Rev- 934/14 od 5. travnja 2017., a prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.
Samo, prije 15 ili 20 godina zakonska zatezna kamata je iznosila 18%, pa 15%, pa je cijelo vrijeme padala i sada iznosi 6,3% za potraživanja fizičkih osoba te 8,3% za odnose između trgovaca.