U Republici Hrvatskoj se u zadnjih 10 godina pred sudove kao sporno postavljalo pitanje da li osoba koja je doživjela lakšu tjelesnu povredu ima uopće pravo na naknadu štete. Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.
Neke odgovorne osobe su te povrede okarakterizirale bagatelnim štetama, smatrajući da se radi o manjim povredama, odnosno povredama bez velikog značaja za oštećenika (primjerice tzv. trzajna povreda vrata, udarci po tijelu, porezotine i sl.), zbog kojih povreda oštećenici trpe neimovinsku štetu u kratkom trajanju nakon ozljeđivanja, smatrajući da te povrede ne predstavljaju povredu prava osobnosti, zbog koje bi im trebalo priznavati pravo na pravičnu novčanu naknadu.
Naime, odgovorne osobe su odbijale takve zahtjeve za naknadu štete zbog ovih lakših tjelesnih povreda pozivajući se na odredbu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), u kojoj odredbi je propisano kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, ponekad se smatralo da plaćanje naknade za ove lakše tjelesne povrede pogoduju težnjama koje nisu spojive s naravi povrede i društvenom svrhom i ciljem pravične novčane naknade.
Obzirom na količinu ovih predmeta koji su se rješavali pred sudovima, pitanje prava na naknadu štete kod tih lakših tjelesnih povreda bilo je predmet odlučivanja i pred Vrhovnim sudom RH i pred Ustavnim sudom RH. Oba suda su praktički zauzela jedan neutralan stav u smislu da se radi o pitanju koje će sudovi rješavati u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je primjerice u odluci broj Revr- 467/2013 od 06.07.2016.g. zauzeo stav kako se u svakom predmetu trebaju utvrditi okolnosti konkretnog slučaja te da se ne radi o materijalno pravnom pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III/1966/2016 od 06.12.2016.g. naveo kako zadaća Ustavnog suda nije procjena pravilne primjene materijalnog prava, jer to procjenjuju redovni sudovi (općinski, županijski sudovi).
Primjerice, Županijski sud u Varaždinu je u Presudi broj Gž- 4674/13 od 07.04.2014.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Koprivnici broj P- 66/13 od 03.07.2013.g. kojom je oštećeniku koji je zadobio povredu na radu u vidu posjekotine desnog kažiprsta prilikom obavljanja poslova svojeg radnog mjesta na liniji obrade svinja, zbog čega je radnik bio radno nesposoban 25 dana, na ime naknade neimovinske štete dosuđen iznos od 3.000,00 kn.
S druge strane, primjerice Županijski sud u Šibeniku je u svojoj Presudi broj Gž- 197/2011 od 26.01.2015.g. potvrdio Presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1502/07 od 08.12.2010.g. kojim je odbijen tužbeni zahtjev oštećenika koji nije zadobio tjelesnu povredu, ali da je trpio primarni strah za vlastiti tjelesni integritet jakog intenziteta od nekoliko minuta, nakon čega je proživljavao strah i zabrinutost od ishoda liječenja njegove supruge i djece (koji su također sudjelovali u prometnoj nezgodi).
Zaključno se može reći kako pravo na pravičnu novčanu naknadu iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ovisi o težini povrede prava osobnosti, okolnostima konkretnog slučaja, medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj u tijeku liječenja te pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja pred sudom, koje činjenično stanje se utvrđuje medicinskim vještačenjem.
