Vijesti

Dana 01.01.2023. u Republici Hrvatskoj uveden je euro kao službena valuta, nakon čega će se u sudskoj praksi svakodnevno postavljati pitanja u kojim iznosima oštećenicima naknaditi neimovinsku štetu za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika.

Člankom 1101. Zakona o obveznim odnosima  (“Narodne novine” br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), propisano je tko ima pravo na naknade štete zbog smrti bliskog srodnika i pod kojim uvjetima:

1. U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe, pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).
2. Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.
3. Pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta.

Iako je svakome jasno kako novac u bilo kojem iznosu ne može biti ekvivalent gubitku srodne osobe (djeteta, roditelja i dr.), sudska praksa je formirala određene kriterije visine naknade štete u ovim slučajevima. Ti kriteriji su izraženi orijentacijski i u kunama, a ovdje ćemo iste prikazati matematičkim preračunavanjem kuna u euro, a nakon toga ćemo iznijeti orijentacijsko mišljenje o iznosima koji bi pripadali oštećenicima za slučaj gubitka bliske osobe.

MATEMATIČKI PRIKAZ ORIJENTACIJSKIH KRITERIJA VRHOVNOG SUDA IZ 2020. U EUR:

Prije svega, određivanje naknade u centima ne dolazi u obzir, jer se takva naknada ne može ni blizu precizno odrediti ni u nekoliko stotina eura, a kamoli „apotekarskom vagom“ u centima.

Vrhovni sud RH je u Orijentacijskim kriterijima iz 2002. jasno naveo kako isti „ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade“.

To znači da se pri utvrđivanju naknade treba utvrditi stupanj povrede prava osobnosti u svakom slučaju, a u težim slučajevima i psihijatrijskim vještačenjem (čl. 250. ZPP- a). Teži slučajevi su oni kad gubitak bliskog srodnika dovodi do psihičkih bolesti oštećenika.

Svaki slučaj je na svoj način specifičan te svaki slučaj treba razmatrati posebno, na način da se razmotre tzv. posebne okolnosti slučaja, kojih je mnogo, a iste može procijeniti i prosječan građanin RH. Iako zbog osjetljivosti teme čak i sudovi izbjegavaju iznositi posebne okolnosti slučaja, ovdje ćemo navesti samo jedan primjer razumljiv svakome, a to je da nije isto izgubiti dijete od 12 godina i bliskog srodnika koji je doživio 80 godina, iako su sudovi znali dosuđivati isti iznos naknade štete roditeljima koji izgube malo dijete i djetetu koji izgubi roditelja u poznim godinama.

Ono što je bitno je to da postoje Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za dosuđivanje neimovinske štete. Aktualni orijentacijski kriteriji doneseni su na sjednicama Građanskog odjela VSRH održanim 05.03.2020. i 15.06.2020., kad je donesena odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija iz 2002., na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%, s time da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.). Orijentacijski kriteriji mogu se pronaći na web stranici Vrhovnog suda RH.

Naime, Vrhovni sud RH je prvi put kriterije javno obznanio 2002. te je 2020. iste odlučio revalorizirati, na način da je iste podigao za 50%, što znači da je prihvatio da su kriteriji iz 2020. osnova ili baza, koju i  ubuduće treba revalorizirati, što je i učinio 2020.

S tim u vezi treba reći i to kako su se i od 15.06.2020. kada su doneseni novi Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH, okolnosti u našem društvu drastično promijenile na način da je došlo do rata u Ukrajini, do inflacije i vala poskupljenja svih artikala, energenata i dr. (gubitka vrijednosti novca), a 01.01.2023. u RH je došlo i do uvođenja eura, što sve treba promatrati kroz to da se taj gubitak vrijednosti novca u odnosu na 15.06.2020. također treba revalorizirati, za sada najmanje s dodatnim povećanjem od 25% u odnosu na kriterije donesene 2020., uz napomenu da su kriteriji dani matematički za uobičajene tipske situacije te da iste treba još uvećati za posebne okolnosti slučaja. Vrhovni sud RH je dao parametre koji utječu na promjenu kriterija (revalorizacija), a to su stopa inflacije mjerena indeksom promjene potrošačkih cijena u odnosu na početnu godinu i  indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih plaća u odnosu na početnu godinu. Na taj način Vrhovni sud RH je pitanje revalorizacije kriterija praktički prebacio na nižestupanjske sudove, kojima je dao i parametre za tu revalorizaciju.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, ovdje prikazujemo aktualne kriterije za dosuđivanje naknade za smrt bliske osobe, REVALORIZIRANE (ZA DODATNIH 25% u odnosu na kriterije iz 2020.) NA DANAŠNJI DAN (04.04.2023.), s time da je ova tablica orijentacijska i ne predstavlja pravni savjet:

Ovdje treba napomenuti da oštećenici kojima Zakon o obveznim odnosima daje pravo na naknadu neimovinske štete imaju i pravo na naknadu posljedične imovinske štete, primjerice trošak grobnice, trošak nadgrobnog spomenika, trošak pogreba, trošak crnine, trošak karmina itd.

Dana 01.01.2023. u Republici Hrvatskoj uveden je euro kao službena valuta, nakon čega će se u sudskoj praksi svakodnevno postavljati pitanja u kojim iznosima oštećenicima naknaditi neimovinsku štetu za pretrpljene ozljede i njihove posljedice.

Pravni stručnjaci koji se bave ovom problematikom kad pogledaju okolnosti konkretnog slučaja otprilike znaju koliku će naknadu sudovi dosuditi određenom oštećeniku.

Međutim, čak i u slučaju da okupite 10 sudaca ili odvjetnika koji su najupućeniji u ovu temu, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti 10 različitih odgovora na ovo pitanje, odnosno malo je vjerojatno da će tih 10 osoba doći do istog iznosa.

To je i normalno zato što je čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.), propisano kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, iz čega vidimo kako se naknada neimovinske štete dosuđuje slobodnom ocjenom suda.

S tim u vezi treba reći da je svaki slučaj na svoj način specifičan te da svaki slučaj treba razmatrati posebno, na način da se razmotre tzv. posebne okolnosti slučaja, kojih je mnogo, a iste može procijeniti i prosječan građanin RH. Primjerice, ne može se dosuditi ista naknada neimovinske štete osobi koja je povredu zadobila za vrijeme liječenja kemoterapijom i osobi koja je u vrijeme zadobivanja povrede bila zdrava, jer je osobi koja se u vrijeme ozljeđivanja liječila kemoterapijom ta povreda puno teže pala. Isto tako, ne može se dosuditi ista naknada za duševne boli zbog smrti bliske osobe u situaciji kad bez majke ostane desetogodišnje dijete i kad bez majke ostane netko tko ima 70 godina, uz napomenu da ni to nije pravilo te da novac nikad ne može biti ekvivalent duševnim bolovima, već se visina naknade ovdje razmatra imajući u vidu uobičajene kriterije sudske prakse za dosuđivanje pravične novčane naknade iz čl. 1101. st. 1. ZOO- a.

Dakle, ono što je bitno je to da postoje Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za dosuđivanje neimovinske štete. Aktualni orijentacijski kriteriji doneseni su na sjednicama Građanskog odjela VSRH održanim 05.03.2020. i 15.06.2020., kad je donesena odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija iz 2002., na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%, s time da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.). Orijentacijski kriteriji mogu se pronaći na web stranici Vrhovnog suda RH i iste ćemo se potruditi analizirati u drugom članku, pogotovo u dijelu u kojem se uvijek govori da se isti ne primjenjuju na matematički način, odnosno kroz matematičku formulu.

Naime, Vrhovni sud RH je prvi put kriterije javno obznanio 2002. te je 2020. iste odlučio revalorizirati, na način da je iste podigao za 50%, što znači da je prihvatio da su kriteriji iz 2020. osnova ili baza, koju i  ubuduće treba revalorizirati, što je i učinio 2020.

U razdoblju od 2002. do 2020. sudovi su uglavnom sami revalorizirali kriterije iz 2002. te su naglašavali kako se ti kriteriji ne primjenjuju matematički, već da uvijek treba razmotriti okolnosti konkretnog slučaja.

S tim u vezi treba reći i to kako su se i od 15.06.2020. kada su doneseni novi Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH, okolnosti u našem društvu drastično promijenile na način da je došlo do rata u Ukrajini, do inflacije i vala poskupljenja svih artikala, energenata i dr. (gubitka vrijednosti novca), a 01.01.2023. u RH je došlo i do uvođenja eura, što sve treba promatrati kroz to da se taj gubitak vrijednosti novca u odnosu na 15.06.2020. također treba revalorizirati, za sada najmanje s dodatnim povećanjem od 25% u odnosu na kriterije donesene 2020., uz napomenu da su kriteriji dani matematički za uobičajene tipske situacije te da iste treba još uvećati za posebne okolnosti slučaja.

Primjerice, prema Orijentacijskim kriterijima iz 2020. roditeljima bi se za gubitak djeteta matematičkom primjenom tih kriterija (bez razmatranja okolnosti konkretnog slučaja) trebao dosuditi iznos od 330.000,00 kn ili 43.798,52 EUR. Međutim, kada se taj iznos revalorizira za još dodatnih 25%, radilo bi se o iznosu od 412.500,00 kn ili 54.748,15 EUR, pa je za očekivati da će sudovi oštećenicima u tim situacijama suditi oko 55.000,00 EUR (ne uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja), jer nije za očekivati dosuđivanje naknade u centima, ni u nekoliko eura, niti je itko sposoban toliko „apotekarskom vagom“ izmjeriti da da se radi baš o 54.748,15 EUR.

Nadalje, primjerice kod tzv. trzajnih povreda vrata gdje se najčešće utvrdi da se radi o smanjenju životnih aktivnosti od 5%, da je oštećenik trpio jake bolove 1 do 2 dana, da je trpio srednje bolove od 15 do 20 dana, lakše bolove od 30 do 45 dana te da je u tom razdoblju trpio i strah od ishoda liječenja, prema Orijentacijskim kriterijima bilo bi u tipskim predmetima za očekivati dosudu ukupnog iznosa neimovinske štete od oko 27.000,00 kn ili 3.583,51 EUR. Međutim, kao što je gore navedeno, nije za očekivati dosuđivanje naknade u centima, ni u nekoliko eura, niti je itko sposoban toliko „apotekarskom vagom“ izmjeriti da se radi baš o 3.583,51 EUR, pa je za očekivati da će sudovi oštećenicima u tim situacijama suditi ili 3.500,00 EUR ili 3.600,00 EUR ili 3.700,00 EUR, sve do 4.500,00 EUR, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.

Pritom se nadamo kako će u narednom razdoblju sudovi još više ujednačiti svoju praksu, na način da visina naknade za slične ozljede u sličnim okolnostima neće varirati previše od suda do suda. Baš sad kod prijelaza s kune na euro ključno je to da se naknada neimovinske štete ne može precizno određivati u lipama, centima i eurima te da bi sudovi trebali utvrđivati visinu naknade na način da ukoliko je tužbeni zahtjev u razumnim okvirima koje određuje sudska praksa odnosno kriteriji (tu je korisno da stranke prilože sudsku praksu), da takav zahtjev onda treba prihvatiti u cijelosti. Primjerice, ako netko traži naknadu neimovinske štete od 3.800,00 EUR za tzv. trzajnu povredu vrata, teško je obrazložiti s logičkih osnova da mu primjerice pripada 3.610,00 EUR, a da se odbija za 190,00 EUR, niti to itko može na taj način izmjeriti. Dakle, zalažemo se za vrednovanje činjenice da li je tužbeni zahtjev postavljen u razumnom okviru, a ne činjenice da li je on matematički točan primjenom „apotekarske vage“.

I u sudskoj praksi i u svakodnevnom životu često se postavlja pitanje kada osiguravatelj ima pravo na regres prema osobi koja je napravila određenu štetu i koliki iznos može potraživati.

Uglavnom, postoje dvije različite situacije. Jedna je situacija kada se šteta počini s neosiguranim vozilom, a druga je situacija kada se šteta počini s osiguranim vozilom.

Ako se šteta počini s neosiguranim vozilom, osoba koja je počinila tu štetu odgovara neograničeno cijelom svojom imovinom! Naknadu štete od te osobe može tražiti ili oštećenik izravno (što je vrlo rijetka situacija, zato što je lakše naknadu ostvariti od osiguravatelja) ili regresno (regres = traženje natrag svega što je plaćeno oštećenicima, uključujući glavnicu, kamate i troškove) Hrvatski ured za osiguranje (čl. 29. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014; u daljnjem tekstu ZOOP), nakon što isti plati svu štetu oštećeniku, odnosno oštećenicima. Naime, Hrvatski ured za osiguranje je pravna osoba koja je po ZOOP- u dužna platiti oštećeniku štetu koju počine neosigurana vozila i sve što plati oštećeniku može regresno tražiti od štetnika. Rok zastare u kojem Hrvatski ured za osiguranje može potraživati regres od štetnika je 5 godina (opći zastarni rok – Županijski sud u Splitu u odluci broj Gž-3641/2007 od 14.05.2009.) računajući od dana kada je oštećeniku isplaćena šteta.

S druge strane, ako se šteta počini s osiguranim vozilom, tu je situacija za štetnika (krivca) znatno povoljnija, zato što će onda svu štetu oštećeniku isplatiti osiguravajuće društvo, s time da su ZOOP- om propisani uvjeti kada se od štetnika može tražiti regres, a čak i kada se može tražiti postavljen je i imovinski limit te odgovornosti, kojeg kod neosiguranih vozila nema, a taj limit iznosi 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku, koji na dan pisanja ovog članka iznosi 85.092,00 kn.

Dakle, u slučaju kada je štetnikovo vozilo osigurano, osiguravatelj ne može potraživati regres od svog osiguranika (krivca), osim u točno određenim iznimnim situacijama, kao što su alkoholiziranost, drogiranost i neposjedovanje vozačke dozvole (da bi osiguratelj ostvario pravo na regres od svojeg osiguranika mora postojati uzročno-posljedična veza između tih razloga, njegovog protupravnog postupanja i uzrokovanja posljedice u vidu prometne nesreće – Županijski sud u Varaždinu u odluci broj Gž 201/2019 od 14.3.2019). U ovoj situaciji je i rok zastare za traženje regresa je u pravilu kraći i iznosi 3 godine (iznimka su štete počinjene kaznenim djelom, kada rok zastare može biti duži), zbog toga što se radi o potraživanju vezanom uz ugovor o osiguranju (polica osiguranja od automobilske odgovornosti).

Razlozi zbog kojih se od odgovorne osigurane osobe može tražiti regres propisani su čl. 24. ZOOP- a, kojim je propisano kada se gube prava iz osiguranja:

(1) Osigurana osoba gubi prava iz osiguranja u sljedećim slučajevima:

1. ako vozač nije koristio vozilo u svrhu kojoj je namijenjeno,

2. ako vozač nije imao važeću vozačku dozvolu odgovarajuće vrste ili kategorije, osim ako je za vrijeme poduke iz vožnje vozilom upravljao kandidat za vozača motornog vozila, uz poštivanje svih propisa kojima se ta poduka uređuje,

3. ako je vozaču oduzeta vozačka dozvola ili je isključen iz prometa ili ako mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom određene vrste ili kategorije ili mjera prestanka važenja vozačke dozvole odnosno zaštitna mjera zabrane uporabe inozemne vozačke dozvole na teritoriju Republike Hrvatske,

4. ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari,

5. ako je vozač štetu prouzročio namjerno,

6. ako je šteta nastala zbog toga što je vozilo bilo tehnički neispravno, a ta je okolnost vozaču vozila bila poznata.

7. ako je šteta prouzročena kaznenim djelom obijesne vožnje u cestovnom prometu za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.

Često se u praksi traži regres u slučaju „napuštanja mjesta događaja prije dolaska policije“, vezano uz eventualno onemogućavanje ispitivanja alkoholiziranosti ili utjecaja opojnih droga. Ovdje treba reći da samo „napuštanja mjesta događaja“ nije zakonom propisani razlog koji bi osiguravatelju dao pravo na traženje regresa prema osiguraniku, već tu situaciju treba sagledati u kontekstu primjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama i kroz svaku situaciju posebno.

U tom smislu ovdje je bitno za istaknuti stav iznesen u Presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 560/11 od 30.11.2011.g., u kojoj se navodi:

Prema ocjeni ovog suda, okolnost da se tuženik udaljio s mjesta prometne nezgode ne može se smatrati odbijanjem podvrgavanja ispitivanju alkoholiziranosti, pa time ni da je bio pod utjecajem alkohola.

Stoga tuženik nije izgubio svoja prava iz osiguranja….

U ovoj odluci Vrhovni sud RH je odlučivao o pravu na regres protiv vozača koji je u sitnim noćnim satima udario u drugi parkirani automobil i na vjetrobranskom staklu ostavio svoje podatke i broj mobitela te otišao doma spavati bez da je zvao policiju. Vrhovni sud RH je tu zauzeo drugačiji stav od općinskog i županijskog suda, koji su prihvatili regresni zahtjev osiguravatelja prema njihovom osiguraniku te je u konačnosti odbio zahtjev osiguravatelja, uzevši u obzir da je u toj situaciji štetnik postupio na životno prihvatljiv način. Naravno da Vrhovni sud RH ne bi donio takvu odluku u situaciji kad netko namjerno pobjegne s mjesta događaja pokušavajući na taj način izbjeći svoju odgovornost.

Najčešći razlozi traženja regresa u praksi su regres zbog alkoholiziranosti vozača i regres zbog neposjedovanja vozačke dozvole, dok je potraživanje zbog drugih razloga rijetko ili ga ni nema.

Prolazak na crveno svjetlo nije razlog za regres, osim ako je netko prošao na crveno svjetlo s namjerom uzrokovanja štete. Isto tako, i obijesna vožnja je vrlo rijedak slučaj za regres, jer se mora raditi o kaznenom djelu obijesne vožnje za koje je donesena pravomoćna sudska odluka, a tkvi slučajevi su vrlo rijetki.

I konačno, postavlja se pitanje što je s odgovornošću vlasnika vozila koji dade na upravljanje svoje vozilo alkoholiziranom ili drogiranom vozaču ili vozaču bez vozačke dozvole. Sudska praksa nije puno puta odlučivala o tom pitanju, jer osiguravajuća društva rijetko idu u regres prema vlasniku vozila, već u pravilu regres traže od krivca (vozača), budući znaju da je teško dokazati kako je vlasnik vozila znao da je onaj kome je dao vozilo na upravljanje alkoholiziran, drogiran ili da nema vozačku dozvolu, a što bi bio uvjet za traženje tog regresa.

Po odbijanju odštetnog zahtjeva odgovorni osiguravatelj oštećenike najčešće upućuje kako u slučaju nezadovoljstva njegovom odlukom imaju pravo u roku od 15 dana na istu podnijeti prigovor „drugostupanjskoj komisiji“, a ukoliko taj prigovor bude odbijen upućuju ih na to da na tu odluku mogu uputiti pritužbu Pravobranitelju na području osiguranja, zbog kršenja Kodeksa poslovne osiguravateljne i reosiguravateljne etike.

Ovdje treba reći da u pravilu odštetni zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 godine (početak zastarnog roka računa se ovisno o kojoj vrsti štete se radi) te da oštećenik ne može izgubiti nikakva prava ako propusti uputiti prigovor u roku od 15 dana „drugostupanjskoj komisiji“ osiguravatelja. Radi se o instruktivnom, neobveznom roku koji osiguravatelji zadaju oštećeniku radi održavanja određene dinamike rješavanja spisa i oštećenik ne može izgubiti niti jedno svoje pravo zbog nepoštivanja tog roka.

Glede slanja pritužbe Pravobranitelju za područje osiguranja, isto ne preporučamo, budući se tu radi samo o gubitku vremena, jer Pravobranitelj za osiguranje nema ovlaštenje odlučivanja o imovinsko-pravnom sporu, niti može oštećeniku pomoći pri rješavanju njegovog problema. Djelovanje Pravobranitelja za područje osiguranje limitirano je činjenicom da se praktički radi o funkciji u okviru Hrvatskog ureda za osiguranje, koji je udruga hrvatskih osiguravatelja.

Ovo društvo se primjerice nekoliko puta obratilo Pravobranitelju za područje osiguranja u situaciji kada je osiguravatelj viciozno odbio oštećenicima (potrošaču) dati izvid štete na automobilu s fotografijama tog izvida (to je eklatantan primjer kršenja osiguravateljne etike), ali Pravobranitelj  je svaki put stao na stranu osiguravatelja, bez ulaženja u suštinu problema.

Treći način rješavanja spora koji preporučuju osiguravatelji bio bi mirenje, ali taj način rješavanja sporova kod nas još uvijek nije u dovoljnoj mjeri zaživio, jer su ljudi još uvijek skeptični prema tom načinu rješavanja sporova.

Dok taj način rješavanja sporova ne zaživi, strankama za sada ostaje jedino da predmet riješe posredovanjem suda.

Jedno od aktualnih i intrigantnih pitanja u vrijeme svjetske krize izazvane pandemijom korona virusom, je pitanje naknade štete prouzročene cijepljenjem. Držimo suvišnim na ovome mjestu raspravljati o potrebi i prednostima cijepljenja kao jednog od bitnih civilizacijskih dosega. Uostalom o tom se pitanju izjasnio Ustavni sud u svojim odlukama povodom ustavnih tužbi kojima se pokušalo dovesti u pitanje obvezatnost cijepljenja u Republici Hrvatskoj.

Međutim, isto tako moramo biti svjesni da cijepljenje, kao uostalom i svaki drugi medicinski zahvat, sa sobom nosi određene rizike od pojava neželjenih posljedica (nuspojave cijepljenja). One mogu biti rijetke od cjepiva do cjepiva, ali su moguće. Problem je što se uspješnost cijepljenja zasniva na masovnosti, a masovnost je teško postići bez povjerenja šire javnosti u takvu vrstu zaštite. Zbog očuvanja tog povjerenja u svijetu se velika pažnja poklanja pitanju pravične, brze i efikasne naknade štete onima koji zbog cijepljenja pretrpe određenu štetu.

Pojednostavljeno, postoje pravno dva temeljna sustava odnosno načina nadoknade štete zbog posljedica cijepljenja. Prvi sustav počiva na posebno ustanovljenim fondovima (obično u sklopu fondova zdravstvenog osiguranja) koji isplaćuju odštetu u slučaju prijave nuspojave cijepljenja i to vrlo često po specifičnim pravilima ustanovljenim upravo za tu svrhu. Takve posebne fondove odnosno programe nadoknade štete imaju primjerice Austrija, Švedska, Velika Britanija, SAD, Njemačka i nama susjedna Slovenija. U pravilu, ovi programi ne isključuju mogućnost da oštećeni štetu potražuje i pred sudom, ukoliko smatra da ona nije nadoknađena kroz program. Drugi sustav je zapravo nadoknada štete od cijepljenja kroz primjenu općih i redovnih pravila naknade štete koji postoje u svakom pravnom sustavu. Takav sustav imamo u Republici Hrvatskoj, te u nizu drugih država koje nemaju posebno regulirani fond u tu svrhu.

Međutim, ono što je zajednička poveznica i jednog i drugog sustava je to što se u oba sustava maksimalno pokušavaju olabaviti pretpostavke i olakšati mogućnost dobivanja odštete u slučaju cijepljenja. U ovom drugom sustavu, to se čini na način da se odgovornost za štetu izazvanu cijepljenjem u pravilu ocjenjuje kao objektivna, te na način da se maksimalno proširi krug odgovornih osoba i u taj krug svakako uvrsti država, kao najsolventniji subjekt. Pravi primjer takvog „labavljenja“ pretpostavki jest poznata odluka Europskog suda (koja i dan danas izaziva polemike) u kojoj je prilikom ocjene postojanja pretpostavki odgovornosti za štetu zbog cijepljenja  (koja se u tom konkretnom slučaju temeljila na pravilima o odgovornosti za neispravni proizvod) praktički utvrdilo da je za uspostavu uzročne veze cijepljenja i štete dovoljna čak i samo vremenska koincidencija pojave simptoma i cijepljenja. Naravno, ovim se pokušalo izbjeći komplicirano i složeno dokazivanje uzročne veze štete i cijepljenja, i maksimalno olakšati položaj oštećenika, ali se narušila dosljednost pravnog pravila o odgovornosti za nedostatke proizvoda koje se primjenjuje na različit način ovisno o tome je li u pitanju proizvod – cjepivo, ili neki drugi proizvod koji nije cjepivo.

U Republici Hrvatskoj Vrhovni sud je vrlo rano prepoznao značaj ovog pitanja, te je u jednoj svojoj odluci u najvećoj mogućoj mjeri olakšao položaj oštećenika, kako u pogledu pretpostavki odgovornosti tako i u pogledu subjekata odgovornih za štetu. Uz primjenu gore navedene prakse Europskog suda u pogledu preduvjeta za ustanovljavanje uzročne veze, držimo kako kod nas postoji dobar temelj za ostvarivanje pravične i efikasne naknade u slučaju nastanka štete od cijepljenja, o čemu imamo iskustva i iz predmeta našeg ureda.

Ipak, kako uvijek treba težiti poboljšanju, smatramo da bi uvođenje posebnog programa i seta pravila za naknadu štete prouzročene cijepljenjem po uzoru na neka komparativna zakonodavstva, bilo poželjno, te u još većoj mjeri doprinijelo zaštiti interesa oštećenika.

Ljudski je i samorazumljivo da svi oni koji su pretrpjeli štetu od radnji poduzetih u općem, društvenom interesu (radi stvaranja imuniteta krda), te uslijed toga pretrpjeli štetu, moraju biti obeštećeni od tog istog društva na brz, efikasan i pravičan način.   

Izvid štete postupak je u kojem se utvrđuju vrsta i opseg oštećenja nastalih na vozilu uslijed određenog štetnog događaja, u pravilu prometne nezgode. Izvid štete provodi procjenitelj osiguravajućeg društva osobe koja je skrivila nezgodu nakon pregleda vozila koji se može obaviti u servisu, prostorima osiguravajuće kuće ili nekom drugom prostoru (ako je vozilo nepokretno). Produkt postupka izvida je dokument koji se naziva Izvid štete i u kojem su popisana oštećenja, određen način sanacije istih (popravak ili zamjena oštećenih dijelova), broj radnih sati, a ponekad čak i cijena sata rada za pojedine radove. Izvid štete može biti osnovni i dopunski, gdje se kod ovog posljednjeg u pravilu radi o dodatnom popisu oštećenja koja su mogla biti utvrđena tek pošto je vozilo rastavljeno.

U posljednje vrijeme pojavljuje se sve veći broj primjedbi oštećenika na navedene Izvide štete. Naime, ponekad pojedini osiguratelji u izvidu štete određuju za popravak dijelove koji bi po svim tehničkim standardima trebali biti zamijenjeni; nekada od vrijednosti dijelova za zamjenu odbijaju amortizaciju zbog starosti vozila što je u potpunoj suprotnosti s načelom potpune naknade štete; u nekim izvidima određuje se manji broj potrebnih sati rada od realno potrebnog za popravak, te konačno unaprijed, od strane osiguratelja, diktira niža cijena sata rada servisa koja nije usklađena s tržištem. Sve ove anomalije izravna su posljedica činjenice da izvid obavlja odgovorni osiguratelj koji je neposredno zainteresiran štetu prikazati što manjom. Rezultat svega je da se vozila ne popravljaju onako kako nalažu tehnički standardi, oštećenik mora trošiti vrijeme u raspravama sa servisima oko cijene i mogućnosti popravka u granicama izvida štete, „potiče“ se oštećenika da popravak odradi u servisima koji rade „na crno“ koji su zbog manjeg troška spremni odraditi popravak i po sniženim standardima iz izvida, uskraćuje se pravo oštećenika na potpunu naknadu, jer mu se dijelovi naknađuju umanjeno za „amortizaciju“ i slično, što sve rezultira nezadovoljstvom oštećenika i uskraćivanjem njihova prava na naknadu štete.

Koje su alternative izvidu štete? Prije svega treba naglasiti da dva temeljna zakona kojima se regulira pitanje naknade štete (Zakon o obveznim odnosima i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) i to štete od strane odgovornog osiguratelja, uopće ne poznaju pojam izvid štete niti je obavljanje takvog izvida kod odgovornog osiguratelja uvjet da bi osiguranik ostvario svoje pravo na naknadu štete. Oba zakona poznaju isključivo pojam zahtjeva za naknadu štete, što je radnja kojom oštećenik osiguratelju iskazuje svoje traženje da mu se šteta nadoknadi, ali uvjet za taj zahtjev nije obavljanje gore spomenutog izvida štete kod odgovornog osiguratelja. Kod nas se Izvid štete odgovornog osiguratelja kroz dugogodišnju primjenu nameće kao nekakav autoritativni dokument bez kojeg nema naknade i koji je ključan za određivanje njene visine, međutim za takvo nešto nema pravnog uporišta.

U zemljama zapadne Europe izvid štete u pravilu obavljaju neovisni procjenitelji,  sudski vještaci ili direktno servisi.

Nema pravnih zapreka da oštećenik za izvid štete neposredno po nezgodi angažira ili neovisne procjenitelje (po našim saznanjima u Republici Hrvatskoj se nekoliko neovisnih firmi bavi ili se pripremaju baviti ovim poslom) ili, još bolje, sudske vještake koji su posebni verzirani u pitanjima utvrđivanja vrste i opsega oštećenja uz garantiranu neovisnost kao zakletih sudskih vještaka. Svojevrsni izvid štete može se napraviti i kroz odredbe Zakona o parničnom postupku o osiguranju dokaza.

Sve troškovi neovisnog utvrđivanja visine naknade štete treba snositi osiguratelj, jer to je trošak koji je izravno vezan uz činjenicu da je oštećeni bio izložen štetnoj radnji.

Naravno, osiguravatelji pružaju otpor ideji da neovisni stručnjaci utvrđuju vrstu i opseg oštećenja o kojima izravno ovisi visina njihove obveze. Međutim, pravnih zapreka nema, a treba razmisliti o rješenjima koja su logična i objektivno osiguravaju najnepristraniji rezultat za sve aktere u postupku rješavanja odštete, posebno one koji su oštećeni i čije ispravno obeštećenje treba biti primarni cilj tog postupka.

Ponavljamo, neprirodno je da elemente o kojima ovisi visina naknade štete utvrđuje upravo onaj koji je neposredno zainteresiran da ta naknada bude što manja.   

U slučaju nekakve nezgode, odnosno nesreće, oštećenici rijetko kada znaju kakva su njihova prava na naknadu štete i od koga mogu potraživati naknadu štete ili pak isplatu.

Naknada štete i isplata su dvije različite stvari, tako da ta dva osnova treba razlikovati.

Dakle, jedno je izvanugovorna odgovornost, odnosno „naknada štete“ a drugo je ugovorna odgovornost, odnosno „isplata po policama osiguranja od nezgode“.

Ova oba pravna osnova regulirana su odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.).

Laički rečeno, „naknada štete“ može se po odredbama Zakona o obveznim odnosima potraživati od onoga tko je tu štetu uzrokovao. Što je izvanugovorna odgovornost? Primjerice, automobil obori pješaka na pješačkom prijelazu. Odgovorna osoba (vozač i osiguravatelj automobila) odgovaraju pješaku za „naknadu štete“. U slučaju takvog uzrokovanja štete, štetnik, odnosno onaj tko je štetu uzrokovao, dužan je oštećeniku naknaditi neimovinsku i imovinsku štetu. Neimovinska šteta je šteta koju je oštećenik pretrpio zbog ozljeđivanja i obuhvaća naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, naknadu zbog smanjenja životnih aktivnosti (oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja i implikacije tog oštećenja na svakodnevni život) i zaostalog naruženja. Imovinska šteta je šteta na imovini ili stvarima (automobil, motor, odjeća, naknada za tuđu njegu i pomoć, renta, izgubljena zarada itd.).

Primjerice, ako netko doživio lakšu nezgodu u kojoj je bio ozlijeđen te se liječio mjesec-dva dana te je kod njega zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 5%, može očekivati naknadu od oko dvadesetak tisuća kuna. Te naknade nisu striktno propisane već se naknada određuje po slobodnoj ocjeni, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja te Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje visine neimovinske štete te u tom slučaju nema propisane striktne primjene nikakvih tablica.

Sasvim druga stvar je „isplata  po polici“ (s osnova ugovorne odgovornosti) koju netko može potraživati od osiguravajućih društava s osnova zaključenog ugovora o osiguranju (police osiguranja). U tom slučaju osiguranik (osigurana osoba) ima pravo potraživati isplatu iz ugovora o osiguranju (police osiguranja), a isplata najčešće obuhvaća isplatu za „trajni invaliditet“, koji se određuje sukladno tablicama invaliditeta osiguravatelja s kojim osiguranik ima zaključen ugovor o osiguranju. Dakle, tu se radi o ispunjenju ugovorne obveze. To znači, ako netko npr. ima zaključen ugovor o osiguranju uz osiguranu svotu od 100.000,00 kn na ime „trajnog invaliditeta“, a kod njega je zaostao „trajni invaliditet“ od 5%, on ima pravo na naknadu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno 5% od 100.000,00 kn, bio ili ne bio kriv za nastanak nezgode.

Ovdje vidimo da se za „naknadu štete“ uobičajeno dobivaju puno veći iznosi od „isplate po policama osiguranja za trajni invaliditet“.

Ako je netko bio ozlijeđen te ima pravo na „naknadu štete“ od štetnika, a u isto vrijeme je imao i zaključene police osiguranja od nezgode, on te naknade za „trajni invaliditet“ po policama može ostvariti neovisno o „naknadi štete“ od štetnika te zajedno s „naknadom štete“, što znači da se te naknade kumuliraju. Kumuliraju se (mogu se tražiti jedna uz drugu) zato što se radi o potraživanjima s različitih pravnih osnova (ugovorna i izvanugovorna odgovornost). Onoliko koliko netko ima zaključenih polica osiguranja od nezgode, toliko može postaviti zahtjeva za isplatu osigurnine. Međutim, ovdje treba imati na umu da su tablice osiguravatelja za određivanje „trajnog invaliditeta“ iz godine u godinu sve restriktivnije te da su neke ozljede u tim tablicama potpuno isključene (za neke ozljede se ma koliko bile teške ne dobiva nikakva naknada), tako da se kod postavljanja zahtjeva za isplatu po polici uvijek treba konzultirati sa stručnjakom.

Zbog toga što su te tablice svake godine sve restriktivnije, nameće se opravdano pitanje da li se uopće isplati plaćati premiju za takve police osiguranja od nezgode, jer se u nekima od njih primjerice isključuje pravo na isplatu naknade za ozljedu tankog crijeva ukoliko operacijom nije odstranjeno 50 cm tog crijeva. U oči upada i primjer isključenja prava na naknadu u slučaju potresa mozga, trzajne povrede vrata i sl.

Kod „naknade štete“ s osnova izvanugovorne odgovornosti svaka se ozljeda uzima u obzir i tu nema ovakvih pravila kojima bi se neka teška ozljeda mogla isključiti kao relevantna pri određivanju visine naknade, kao što je to kod ugovorne odgovornosti.

S obzirom na to da je veliki broj potrošača u Republici Hrvatskoj pokrenuo sporove protiv banaka radi povrata preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditima u tzv. slučaju franak, banke su u sudskoj praksi počele potrošačima isticati prigovore mjesne nenadležnosti, navodeći kako je u ugovorima o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, tražeći da “lokalni sudovi” predmete ustupe na rješavanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, gdje većina banaka ima sjedište.

Naravno, u situacijama u kojima bi sudovi prihvatili takve prigovore mjesne nenadležnosti i predmete poslali na rješavanje u Zagreb to bi potrošačima koji žive izvan Zagreba (primjerice, u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Gospiću, Osijeku i sl.) otežalo ostvarivanje njihovih prava pred sudom.

O tim prigovorima mjesne nenadležnosti sudovi su u početku donosili različite odluke (čega nažalost još uvijek ima), ali je na kraju ipak prevladalo mišljenje da su te odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetne.

Kako bi ujednačio sudsku praksu o ovom pravnom problemu, Županijski sud u Splitu je na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 29.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovinsko stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Slijedeći ovaj pravni stav Županijski sud u Splitu je primjerice u odluci broj Gž-375/2020 od dana 04.03.2020.g. smatrao kako je ništetna prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u Zagrebu, za potrošača (stranku) koji je ugovor o kreditu zaključio u poslovnici banke u Šibeniku. U toj odluci se doslovno navodi:

U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da ista živi u Šibeniku, uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja u Šibeniku i natrag.

Laički rečeno, u gore citiranoj odluci Županijski sud u Splitu se vodio logikom da banka ne može u Šibeniku imati poslovnicu, zaključivati ugovore i poslovati, a ako nastane spor tražiti da se isti rješava u Zagrebu, zbog toga što je Zagreb od Šibenika udaljen oko 350 km (u oba pravca oko 700 km), što podrazumijeva i trošak puta od oko 800 kuna (cestarina Šibenik – Zagreb – Šibenik + trošak goriva, gubitak cijelog dana), što tu prorogacijsku klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i ništetnom te određuje da o tom sporu može odlučivati sud na čijem je području zaključen ugovor o kreditu.