Čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), propisano je kako je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.
U slučaju sudara automobila, pored situacije koja za njih najčešće znači izostanak mogućnosti korištenja automobila kroz određeno vremensko razdoblje, u praksi se javljaju razni problemi koji oštećenicima izazivaju sekundarnu traumatizaciju, a osiguravateljima probleme pri rješavanju postavljenih odštetnih zahtjeva.
Predmet ovog članka je problematika utvrđivanja visine štete na osnovu računa o popravku automobila te pitanje može li oštećenik dati svoj automobil na popravak u autoservis po svom izboru.
Obzirom da autoservisi i osiguravatelji desetljećima ratuju oko cijene sata rada mehaničara, autolakirera i limara te oko cijene rezervnih dijelova, na tržištu se stvorila nepoštena poslovna praksa na način da osiguravatelji oštećenicima uvjetuju plaćanje popravka automobila s time da se popravak izvrši u točno određenom autoservisu s kojim isti surađuju (prisvojili su pravo izbora autoservisa).
Takva praksa često stvara nezadovoljstvo oštećenika, jer oni smatraju da imaju pravo birati autoservis od njihovog povjerenja, ovlašteni servis koji će u njihov automobil ugraditi originalne, a ne zamjenske ili rabljene dijelove i sl.
Dosadašnja sudska praksa je takva da oštećenik ima pravo izabrati autoservis od svoga povjerenja, izvršiti popravak automobila u tome autoservisu i ako se radi o popravku po tržišnim cijenama, koji popravak je u skladu s oštećenjima popisanim u Izvidu štete, odnosno popisu oštećenja osiguravatelja, sudovi oštećenicima redovito dosuđuju iznos popravka po tom plaćenom računu popravka. To je još davno podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2248/1999 od 10.10.2002.g. u kojoj se doslovno navodi:
Stoga je neosnovan i revizijski prigovor koji se odnosi na visinu štete, jer je utvrđena prema računima za popravak sukladno oštećenima utvrđenim zapisnikom o izvidu štete…
Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj Gž.584/09 od 09.06.2009.g. navodi:
Valja navesti da je pravo oštećenika da bira da li će popravak oštećenog vozila izvršiti originalnim ili rabljenim dijelovima zbog čega se i prvostupanjski sud rukovodio iznosom predviđenog popravka sadržanog u predračunu poduzeća MCL d.o.o. (u kojem je naveden iznos potrebnog troška bez diferencijacije na „originalne“ ili rabljene zamjenske dijelove….
Iz navedenoga vidimo kako sudovi ne ograničavaju oštećenike da svoja vozila popravljaju u autoservisima po svom izboru po tržišnim cijenama, neovisno o tome radi li se o originalnim, zamjenskim ili rabljenim dijelovima.
Naravno, ukoliko se radi o prenapuhanim računima (cijene dijelova i rada osjetno veće od tržišnih), računima koji nisu u uzročnoj vezi s konkretnom nezgodom (popravljena i oštećenja iz drugih nezgoda i sl.), sudovi neće priznati takve dodatne „troškove“, već će realnu cijenu popravka utvrđivati putem sudskog vještaka za motorna vozila.
Pritom, od oštećenika se ne može tražiti poduzimanje mjera izvan razumnog angažmana oko smanjenja štete u smislu da radi interesa štetnika, odnosno njegova osiguratelja „obilazi“ raznorazne autoservise i provjerava tko će dati nižu ponudu, već je dovoljno da isti popravak vozila povjeri registriranom autoservisu na lokalnom tržištu.
Odgovor na pitanje kako oštećenicima olakšati situaciju u kojoj se nalaze nakon oštećenja njihovog automobila i čekanja na popravak, možda u skorije vrijeme treba tražiti u postupanju u stranoj poslovnoj praksi, gdje se ova situacija rješava većim angažmanom autoservisa u korist svojih klijenata (potrošača), odnosno na način da oštećenici putem vučnih službi automobil dovezu u autoservise te autoservisu prepuste popravak automobila i naplatu troškova popravka od štetnika, odnosno osiguravatelja, čak i na način da cesijom preuzimaju naplatu potraživanja od oštećenika prema štetnicima, odnosno njihovim osiguravateljima.
Iako u Republici Hrvatskoj još uvijek nije potpuno oživjela ovakva praksa, za očekivati je da će u budućnosti to biti prevladavajući način rješavanja prikazanog problema. Pri tome je jedno sigurno, a to je da štetnik, odnosno njegov osiguravatelj nisu u poziciji utvrđivanja cijene sata rada i rezervnih dijelova, već je to stvar tržišta rada i tržišta rezervnih dijelova.