Vrlo često se od strane policije u prometu količina alkohola u organizmu utvrđuje alkometrom „Drager“, koji „mjeri“ količinu alkohola u litri izdahnutog zraka.
Alkometrom „Drager“ ne može se precizno utvrditi koncentracija alkohola u krvi, jer isti daje lažne pozitivne i lažne negativne rezultate, što je u sudskoj medicini i toksikologiji općepoznata stvar, a najbolje je opisano u stručnoj literaturi (primjerice u stručnom članku toksikologa dr. Vitala Mikuličića) i u vještačenjima sudskih vještaka na sudu (sudskih vještaka stručnjaka za toksikologiju i sudsku medicinu).
Dakle, radi se o stavu medicinske struke i znanosti, koju su sudovi i policija dužni uvažiti, jer sami nemaju stručno znanje o navedenom, a odredbom čl. 308. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017) te odredbom čl. 174. Prekršajnog zakona, propisano je kako će sud kad nema stručno znanje za procjenu određene okolnosti zatražiti mišljenje sudskog vještaka.
Točna količina alkohola u organizmu može se utvrditi samo toksikološkom analizom krvi i urina (potrebno je analizom i količine alkohola u krvi i količine alkohola u mokraći utvrditi da li se radi o fazi eliminacije ili fazi apsorpcije alkohola u krvi), ako je okrivljenoj osobi u skladu s pravilima struke izvađena krv i urin. U prosjeku se iz krvi u jednom satu eliminira oko 0,10 do 0,15 g/kg alkohola iz krvi. Praktično, to znači da osobi koja ima 1,20 g/kh alkohola u krvi treba oko 4 i pol sata da se količina alkohola spusti ispod zakonske dopuštene količine 0,49 g/kg alkohola u krvi. Osoba s 0,49 g/kg alkohola u krvi po zakonu se smatra trijeznom osobom.
Ako okrivljenoj osobi nije izvađena krv ili nije uzet uzorak urina (i jedno i drugo) neposredno nakon događaja za koji se okrivljuje, količinu alkohola u organizmu u vrijeme počinjenja prekršaja ili kaznenog djela nije moguće utvrditi.
Ovdje se postavlja pitanje, treba li u onda svakom slučaju i kod počinjenja prekršaja i kod počinjenja kaznenog djela vršiti vađenje krvi i urina i kontrolu alkoholiziranosti plinskom kromatografijom, koliko bi to koštalo i sl. Odgovor je potvrdan.
Kako to u praksi napraviti primjerice kod počinjenja prekršaja eventualne vožnje u alkoholiziranom stanju, kad je to preskupo? To nije pitanje koje bi se trebalo prelamati na štetu pojedinačnog okrivljenika odnosno konkretnih osoba. Bitno je to da toksikološka i sudsko medicinska struka kaže kako alkometri daju lažne pozitivne i lažne negativne rezultate te da se u sudsko-medicinskom smislu ne radi o pouzdanom dokazu.
Kod počinjenja kaznenih djela osumnjičenicima se redovito izuzima krv i urin, pa se ovo pitanje u praksi postavlja rjeđe, ali se nekad pojavljuje najčešće u slučaju teškog stradavanja i spašavanja života kad utvrđivanje količine alkohola u organizmu pada u drugi plan i često se ne napravi, odnosno kad vađenje krvi i urina ugrožava život ispitanika, pa se isto ne radi.